Sustav detekcije plinova podrazumijeva poduzimanje mjera za rano otkrivanje prisustva štetnih i opasnih plinova i para u nedozvoljenim koncentracijama u različitim prostorima te indikaciju i upozorenje na ovakve pojave. Ovakvi se sustavi obavezno ugrađuju u kotlovnice u kojima se koriste plinovi teži od zraka, plinska postrojenja, javne garaže, kuhinje u kojima se rabi plin kao energent te u ostale prostore u kojima je moguća pojava štetnih ili zapaljivih plinova.

Ovakvi se sustavi u osnovi sastoje od elemenata za detekciju plina (javljači), centralne jedinice za obradu i upravljanje i uređaja za signalizaciju i dojavu. Detekcija plinova se ostvaruje različitim senzorima koji se postavljaju na mjesta u kojima se očekuje pojava takvih plinova, a dijele se s obzirom na vrstu plina kojoj su namijenjeni. Razlikujemo otrovne i eksplozivne, odnosno zapaljive plinove.

Pri mjerenju koncentracije eksplozivnih plinova i para (Acetilen, metan, propan, vodik, CO, aceton, etilni-metilni alkohol) pažnja se obraća na donju granicu eksplozivnosti (minimalna koncentracija zapaljivih plinova u zraku pri kojoj dolazi do eksplozije), tako da se signal alarmnog stanja emitira prije nego li  se ona dosegne, a koriste se razne metode od kojih su najpoznatije:

  • katalitička (užareni grijač; dolaskom plinova povećava se temperatura što uzrokuje promjene otpora, a ovo se mjeri mjernim mostom).
  • elektrokemijska (plin u senzoru stvara oksidaciju; ovo uzrokuje promjenu el. veličina na detektoru - struja izravno proporcionalna koncentraciji plina).
  • infracrvena (zagrijavanjem plina raste tlak i pomiče membranu što registrira IC detektor).
  • poluvodička (koriste poluvodičke elemente).

Za mjerenje po zdravlje štetnih plinova i para (CO, CO2, klorovodik, dušikov oksid, amonijak, ...) rabe se najčešće elektrokemijska, infracrvena i poluvodička metoda.

Posebna se pažnja posvećuje ugljičnom monoksidu (CO), čest zvan i „tihi ubojica", koji nastaje pri nepotpunom sagorijevanju bez dovoljne količine kisika. Plin je bez boje, okusa i mirisa, a jako opasan i najčešći je uzročnik smrti uslijed slučajnog trovanja. 

Za ispravno smještanje detektora plina vrlo je važan podatak o relativnoj gustoći plina u usporedbi sa zrakom. Kod težih se plinova javljači montiraju približno 20 cm od tla, a kod lakših plinova pod strop. Kod plinova koji utječu na ljude smisleno je smještanje u visini udisaja. Pri namještanju valja uzeti u obzir zračne tokove, oblike prostorija, raspored radnih mjesta.

Osim sustava dojave plina postoje i samostalni uređaji za detekciju plina koji su cijenom pristupačniji i prikladni za većinu stambenih aplikacija. Ovakvi detektori najčešće su opremljeni svjetlosnom i zvučnom signalizacijom (bljeskalica i sirena) kojima dojavljuju opasnost prisutnima unutar prostora, a moguće ih je spojiti i na različite dojavnike poput GSM ili telefonskih dojavnika čime se informacija o alarmu prenosi na željeni telefonski broj. Indikaciju alarmnog stanja i uzbunjivanje (zvučna i svjetlosna upozorenja) obavlja centralni uređaj koji obavlja i druge izvršne funkcije kao što su upravljanje ventilatorima za dodatno provjetravanje kontaminiranog prostora, isključivanje pojedinih uređaja i slično.

Označite uslugu koja vas zanima i ostavite vaše podatke. Naši stručnjaci će vas kontaktirati u najkraćem mogućem roku.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.